Ekonomski grobari-dokle?

Ekonomski grobari-dokle?

Punih 25 godina traje rušilački pohod crnogorskih vlastodržaca bezdušno pomognutih od strane mnogobrojne naivne i prestrašene gomile, koja ni dan danas ne shvata da država postoji zbog naroda, a ne obratno. No, naknadno ću se fokusirati na gomilu naivnih, a sada ću usmjeriti Vašu pažnju na malobrojniju gomilu bezobraznih ekonomskih grobara Crne Gore. Samozvani gurui bez ijednog pozitivnog upravljačkog rezultata, uništivači državne imovine, paraziti na državnim jaslama (a deklarativno liberali), i dalje besomučno foliraju ovaj nesretni narod, bahato se bogateći na njegovoj grbači. Ekonomski grobari čija imena neću pominjati, jer to ne zaslužuju, a kojima smo svakodnevno okruženi, i dalje uporno drže svoje “lopate” kojima bahato zatrpavaju ovo malo što još nije uništeno od crnogorske privrede. To su oni isti koji su tvrdili da nama ne treba primarni ili sekundarni sektor, da je proizvodnja izlišna i da ćemo svi dobro živjeti od usluga (ne znajući važnost pravilnog regionalnog razvoja i komplementarnosti industrija); to su oni isti koji su govorili da je ulaganje u privatizacione fondove najbolja lukrativna odluka za budućnost (vidjeli smo kako su bili “u pravu” i gdje su sada ti fondovi), oni koji su govorili da ne smijemo mijenjati Beograd Briselom, pa su čas za EU, čas protiv nje, a sve u skladu sa fondovima koje dobijaju sumnjivim tenderima sa namještenim ishodima i prevarantskim partnerima sa kojima su izvršili divlje (a deklarativno strateške) pri(h)vatizacije. To su oni isti koji su donosili pravila za koja su očekivali primjenu kod svih osim kod njih samih; to su oni isti koji su se “zalagali” za minimalnu državu, a maksimalno je punili prekobrojnim javnim činovnicima kao nagradu za njihovo ćutanje i nečinjenje. To su oni isti generalisti opšte prakse sa vojskom površnika i neznalica spremnih da se uhvate u koštac sa svima (a pogotovo sa onim u što se najmanje razumiju), a koji i dan danas truju ovaj nesretni narod poslije cijelih 25 godina. No, njihov motiv je jasan: mogu jedino opstati sisajući krv donora (čitaj naroda) i za drugu “rabotu” u svojoj karijeri nijesu znali Dakle, oni su racionalni. Bahati, ali racionalni. Ali, zašto ovaj narod još uvijek nije pročitao ekonomske grobare i zašto ne preuzme svoj život u svoje ruke? Kada će biti dobar momenat za osvješćenje? Tek onda kada se princip lične (a ne kolektivne) odgovornosti primijeni u Crnoj Gori, kada se procesuiraju na pravno valjan način (a ne klijentelističkim “procedurama”) svi oni koji su otimali, i kada se princip profesionalnog integriteta (a ne “dža-bu ekonomija”) vrati u naše redove. Pokazao je ovaj narod da je sklon samodestrukciji, pokazao je i svakodnevno pokazuje da se plaši, pokazao je kako se junači sa slabijima (sve suprotno tradicionalnom vjerovanju u čojstvo), pokazao je da ima kolektivnu amneziju za mnogobrojne greške i zločine koje je napravljeni u bliskoj prošlosti, pokazao je mnogo čega osim građanske hrabrosti i odlučnosti. Kada će kucnuti taj čas, kada će pokazati svoju potrebu za pravom i pravdom? Tek kad se iskaže potreba za boljitkom, akcija može uslijediti. Demokratska, naravno, jer je dosta bilo kopanja od strane crnogorskih ekonomskih grobara. Odgovornost je Vaša, kao i budućnost!

Dr Nikola Perović

Advertisements
Posted in Uncategorized | 1 Comment

Ekološki prihvatljiv razvoj turizma

Centar za održivi razvoj, kao zajednički program UNDP i Vlade Crne Gore, od kraja prošle godine razvija projekat ‘’Ka nisko-karbonskom turizmu’’. Projekat finansira Globalni fond za zaštitu životne sredine (GEF), a predviđeno je da traje do 2019. Riječ je o ekološki prihvatljivom razvoju turizma koji neće devastirati prirodu, a donijeće ekonomsku dobit. Turizam je s jedne strane, veoma važna crnogorska ekonomska aktivnost i najveći izvoznik, dok je s druge strane i veliki uzročnik mnogih zagađenja koja dolaze od smještaja, transporta, neodgovornog ponašanja i neracionalne upotrebe resursa majke Prirode.

Obaveza vraćanja duga ima posebnu važnost u turizmu, a prirodi kao velikoj “fabrici” na otvorenom, turizam ponajviše i duguje. Priroda je čini se, počela da nas opominje da neredovno vraćamo dug koji ne možemo prebaciti na “žirante”. To znači da će se, ako nastavimo sa sadašnjim stepenom zagađenja bez uvođenja preventivnih mjera, u CG do 2020, emisije ugljen-dioksida i ostalih štetnih gasova povećati za oko 40%.

Crna Gora i svi mi pojedinačno, možemo mnogo da uradimo da se negativni efekti povećane turističke potrošnje preusmjere u zdravi ekološki razvoj koji podjednako uvažava ekonomske, socijalne i interese prirode po kojoj je CG globalno prepoznata. Upravo ćemo kroz ovaj projekat, nastojati da utičemo na izmjenu regulative i strateških dokumenata, kao bi u CG razvoj nisko-karbonskog turizma postao obaveza, a emisije štetnih gasova svele na prihvatljiv nivo.

Nisko-karbonski turizam je efikasno rješenje za negativne posljedice brzog ekonomskog rasta – visoke emisije ugljen-dioksida. Njime se podstiče i unapređuje ekonomski razvoj, dok se istovremeno vodi borba protiv klimatskih promjena. Osnovna koncepcija nisko-karbonskog turizma je održivi razvoj turističke industrije, tako da koristi od ovakvog razvoja imaju svi učesnici u turističkom lancu, od turističkih preduzeća, lokalnog stanovništva, turističkih lokaliteta i atrakcija, do samih turista. Njime se postiže viši kvalitet turističkih iskustava a značajno su veće i ekonomske, socijalne i ekološke prednosti sa aspekta uštede energije i smanjenja emisije štetnih gasova.

Razvoj nisko-karbonskog turizma podrazumijeva i uvođenje eko-sertifikacije smještajnih kapaciteta. Ta oznaka uvjerava potrošače da iza sertifikovanih proizvoda ili objekata postoji snažna posvećenost proizvođača održivoj praksi, kao i da se korisniku usluge ili proizvoda, pruža visoko kvalitetno iskustvo turizma utemeljenog na prirodi. Eko-sertifikacija istovremeno, povećava efikasnost u upravljanju turističkim resursima i privlači ekološki odgovorne turiste. U pojedinim zemljama EU, poput Njemačke, istraživanja pokazuju da više od 60% turista pripada tom profilu.

Da bi Crna Gora privukla ekološki odgovorne goste, u kontinuitetu mora poboljšavati i obogaćivati kvalitet turističkih usluga i djelima pokazati svoju posvećenost održivom razvoju, duž čitave obale. Projektom nisko-karbonskog turizma, uticaćemo na razvoj održivog transporta u Bokokotorskom zalivu. Saobraćajne gužve mogu se riješiti povećanjem učešća organizovanog javnog prevoza, kao i kroz podršku razvoju infrastrukture za korišćenje obnovljivih izvora energije, za naše goste koji dolaze pomorskim i drugim vrstama prevoza.

Kao dokaz da se od održivog turizma može dobro i lijepo živjeti, a istovremeno sačuvati prirodno okruženje, projektom je predviđeno da se uloži više od 1 million dolara u pilot-projekte, koji će doprinijeti turističkom razvoju Crnogorskog primorja i dijelom sjevera. Dugoročna posvećenost razvoju nisko-karbonskog turizma ogleda se i kroz planirano formiranje ‘Nacionalnog fonda za klimatske promjene u turizmu’ i/ili drugih oblika finansijskih mehanizama za ublažavanje uticaja klimatskih promjena u turizmu. Sredstva koja se na ovaj način budu prikupljala trebalo bi da budu iskorišćena za unapređenje mjera u borbi protiv klimatskih promjena i usmjerena na smanjenje emisija ugljen-dioksida.

Projekat će se realizovati kroz saradnju sa centralnom i lokalnom vlašću, našim aerodromima i nacionalnom avio-kompanijom Montenegro Airlines, turističkom privredom, kao i naučnom javnošću i nevladinim sektorom, s ciljem re-brendiranja Crne Gore kao ekološke države, na globalnom turističkom tržištu.
Veliki je to cilj, ali je i dostižan, uz zajedničku posvećenost. Ekološki prihvatljiv razvoj mora biti zajedničko opredjeljenje društva u cjelini, jer je to jedini način da vratimo makar dio duga Prirodi, koja je Crnu Goru obilato nagradila.

Dr Nikola Perović

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Doktore, ima li nam spasa?

Doktore, ima li nam spasa?

Skoro sam bio na sistematskom pregledu kod jednog uglednog podgoričkog doktora medicine. A ugledan je jer pored velikog znanja, umije sa ljudima. Jer, riječ liječi, kao što može i da ubije. Na svakom pregledu pacijenti su obično blago nervozni, iščekujući dijagnozu. Nakon što se ljekar uvjerio u moje zdravstveno stanje, razgovor je tekao u potpuno drugom smjeru. Čim je saznao da sam doktor ekonomskih nauka, medicinski stručnjak je na trenutak promijenio ulogu. Naime, interesovao se kako ja objašnjavam postojeće stanje u Crnoj nam Gori i da li sam saglasan sa njegovim stavovima. Kao roditelj i humanista, opravdano je zabrinut kako za svoju, tako i za tuđu đecu. Brine ga odsustvo empatije u koje smo kao drušvo zapali. Više nas ne zabrinjavaju redoviti štrajkovi, prosjačenje, nemaština kod komšija. U stalnoj smo trci za sticanjem osnovnih dobara koje nam služe da bismo preživjeli, ali kao da nam pravi život u toj trci prolazi mimo nas. Doktor je pravilno primjetio da našu ekonomiju ne vode najbolji ekonomski stručnjaci, već političari i laici. Zabrinut je i začuđen kako se naši resursi bahato i neracionalno troše, umjesto da se ulažu za dobrovit cijele nacije. Razgovorali smo o rokovima, srednjim i dugim, o ekonomskim procjenama i socijalnoj patologiji. Imao sam zaista zanimljivu diskusiju, u koju uvijek rado upadam, jer ekonomista koji ne umije na jednostavan način da objasni ekonomske pojave, ne razumije suštinu, kao što je govorio čuveni ekonomista Keynes.

Da li ekonomski sistem kod nas funkcioniše na željeni način? Ekonomija je poput spojedinih sudova, čim se jedan zapuši, u drugim dolazi do usporavanja ili potpunog prekida svih procesa. S druge strane, ekonomija je nalik kuvanju. Samo uz pravi recept i uz prave sastojke, ručak je pravi! Bez pravne infrastrukture, efikasnog sudstva, tržišno orijentisanih zakona, poštovanja savremenih marketing i menadžment principa, pravilnog motivisanja zaposlenih, nema ni krajnjeg pozitivnog rezultata, koji uspješan system treba da proizvede. A kod nas se izgleda i zaboravila proizvodnja bilo čega, zaboravio se značaj pregaoca, prepušteni smo licemjernih imitatorima, koji iz godine u godinu ponavljaju svoje isprazne priče, dok su bezbjedno prikopčani na parazitsku državnu infuziju.

Svaki čovjek je sa pravom zabrinut za svoju i budućnost svojih najbližih, posebno kada vidi stručnu, ljudsku i moralnu inferiornost kod onih koji često imaju mandat da upravljaju našim zajedničkim resursima, a koji zbog mrvica sa trpeze moćnika, slijepo izvršavaju njihove “patriotske” naloge. Ekonomisti, zbog svoje društvene uloge, moraju da osjećaju mnogo veći stepen odgovornosti, jer smo godinama školovani da usmjeravamo razvoj na dobrobit postojeće i budućih generacija. S jedne strane, potrebno je da se dokazujemo u nauci, ali je neophodno i da znamo da je primjenimo i objasnimo opštoj populaciji. Mnogi su to zaboravili. No, kako svako treba prvo da krene od sebe, to sam i ja našao za shodno da u istom danu izlažem svoj rad u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, obračajući se naučnoj javnosti, ali i da ostavim vremena da napišem ovaj tekst, obraćajući se široj čitalačkoj publici, a inspirisan divnim razgovorom sa uglednim podgoričkim doktorom. Bez primjene, teorija je jalova. Završiće na smetlištu istorije, poput mnogih koji svojim nečinjenjem doprinose povećanju socijalnog nezadovoljstva.

Dr Nikola Perović

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Ekonomija (ne)znanja

Ekonomija (ne)znanja

 

“Carstva budućnosti su carstva uma”

Vinston Čerčil

 

Ekonomija je nauka o upravljanju rijetkim resursima. Ono što je najređe po pravilu treba da ima najvišu vrijednost. Ljudsko znanje je upravo takav resurs i samo efikasnim upravljanjem postiže se ekonomija blagostanja i rast životnog standarda, što je pojedinačno najvažniji cilj svake vlade, pa i ove naše.

 

Svaka nauka, pa i ekonomija, mora da ima svoju društvenu funkciju (tekst Društvena korisnost nauke možete pronaći na blogu https://nperovic.wordpress.com). Samo znanje koje nađe svoju primjenu opravdalo je uloženu investiciju. Upravljanje znanjem je u osnovi korporativnog upravljanja. Suština korporativnog upravljanja jeste u promociji transparentnosti, mjerljivosti doprinosa i korporativnoj etici. Organi korportivne uprave moraju da služe, i to prvenstveno akcionarima, ali i ostalim društvenim faktorima: zaposlenim, potrošačima, kupcima, dobavljačima, kreditorima, civilnom društvu. U upravnim odborima, kao glavnim izvršnim organima kompanija/organizacija treba da postoji multidisciplinarni sklad koji dolazi od različitog znanja njegovih članova, a sinergija je moguća samo ako svi doprinose. Po standardima savremenog korporativnog upravljanja za uspješan upravni odbor (bord direktora) potrebno je da se ispune četiri faktora: posjedovanje ekspertize glavnih djelatnosti kojima se bavi organizacija, razumijevanje poslova koje obavljaju direktori/rukovodioci, umješnost konstruktivne interakcije i pozitivni rezultati organizacije kojom upravlja. Kakva je situacija u Crnoj Gori? Krenimo redom, faktor po faktor. Najčešće, u upravnim odborima državnih organizacija sjede ljudi koji bukvalno samo to i rade: sjede. Dolaze iz političkih kuloara kojima je jedina funkcija da se slažu. Pošto uglavnom ne posjeduju specijalistička znanja i samim tim ne mogu stručno doprinositi, laki su za manipulaciju. To su naše crnogorske “yo-yo lutke”. Dotakli smo se i drugog faktora uspješnih bordova-razumijevanje suštine menadžerskih poslova. Menadžment pozicije trebaju da njeguju mentorski odnos prema zaposlenima, ali kako to mogu kada i sami ne znaju ništa ili vrlo malo o pozicijama koje (ne)zasluženo pokrivaju. U Americi, gdje sam proučavao korporativno upravljanje od direktora Bank of America, u upravnim i nadzornim odborima bivaju angažovani oni koji imaju veliki stručni i naučni renome iz konkretne oblasti. Isti se mjeri prisustvom njihovih specijalističkih radova u međunarodnim naučnim časopisima. Gdje su naši “starosjedioci” upravnih odbora? Nema ih među relevantnom stručnom javnošću iz oblasti kojom upravljaju u Crnoj Gori. Ovu konstataciju je lako provjeriti nakon pretrage međunarodnih baza radova. No, nije slučajan izbor neznavenih. I tu leži suština trećeg faktora (ne)uspješnosti. Neznaveni ne mogu i nemaju hrabrosti da vode konstruktivne dijaloge jer se vrlo brzo pokaže njihova površnost i neznanje. Ne podnose kritike jer se plaše. Ali plašljivi su ujedno i jeftini. Kada malo znaju, malo i traže za svoje prisustvo u raznim upravnim odborima, koji u zadnje vrijeme jedino bilježe, ili pak (kratkoročno) skrivaju, nagomilane gubitke. Kako se uopšte može smatrati uspjehom bilo kakav gubitak: profita, tržišta, stručnih kadrova, investicionih ulaganja? Ne može nigdje, sem u zemlji “šarenih laži”. Ali, kratkoročno. Upravo smo time objasnili i četvrti faktor, kojim suma sumarum zaključujemo da je većina upravnih odbora kod nas, posebno u državnim strukturama, krajnje neuspješna.

 

Kako se može unaprijediti situacija na polju upravljanja korporativnim znanjem u Crnoj Gori? Postavljanjem stručnih na najodgovornije pozicije koji posjeduju specifična znanja iz konkretne oblasti, decentralizacijom profesionalnih organizacija (stručnim upravlja struka, a ne partija) i uspostavljanjem monitoringa jasnih ciljeva (SMART pravilo: specifičnost, mjerljivost, aktuelnost, realističnost, tajmičnost).

 

 

 

 

 

Dr Nikola Perović

međunarodni marketing konsultant;

predsjednik savjeta Ekološkog pokreta Ozon

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Edukacijom do prosperiteta i demokratije

                                  Edukacijom do prosperiteta i demokratije

 

Ekonomski prosperitet i demokratija su uzročno posljedično povezani. Kao “kokoška i jaje”, dilema je šta je starije. Bez ekonomskog prosperiteta nema demokratije, jer ekonomski prosperitet vodi smanjenju socijalne nejednakosti, čime se otvara prostor ekonomskoj, društvenoj i duhovnoj slobodi. S druge strane, demokratija vodi većem prosperitetu, jer čovjek može biti ekonomski slobodan, ali ako nije društveno i duhovno slobodan, čemu teži suštinska demokratija, neće osjetiti sve korisnosti slobode. Sloboda je potrebna, ali nije dovoljna. Sloboda je svakako preduslov demokratije, ali ne mora njoj nužno da vodi, ako društvo nije dovoljno ekonomski prosperiralo. Ako uzmemo teoriju čuvenog psihologa Abrahama Maslova, vidjećemo da je istinsko samoostvarenje, koje mogu postići samo suštinski slobodni ljudi, na vrhu njegove piramide potreba. Potrebno je na početku imati dovoljno da se zadovolje fiziološke, bezbjednosne, statusne i pripadajuće potrebe, prije nego što osjetimo pravu slobodu-osjećaj samosvjesti i samoostvarenja. “Najteže je pobijediti sam sebe”, rekao bi naš narod, i u ovom tradicionalnom stavu možemo naći jasnu paralelu sa pomenutom piramidom svjetskog psihologa, koji je najveći dio svog profesionalnog života podario Univerzitetu Brandeis u Americi. No, kakva je uloga edukacije u povećanju ekonomskog prosperiteta sa aspekta piramide potreba? Bez edukacije, posebno one univerzitetske, tj. visokoškolske, nema prosperiteta. Prvo, osnovne fiziološke potrebe danas se zadovoljavaju upotrebom vrhunske poljoprivredne i prehrambene nauke, kojoj je cilj maksimalnom efikasnošću doći do sve više dobara, kako bi što više gladnih usta nahranili i napojili. Činjenica je da u savremenoj životnoj sredini, to često ide protiv interesa planete, ali ona očigledno, zna da se “brani i sveti”, kako kaže popularni sarajevski bend “Letu štuke”. Drugo, potrebe sigurnosti danas zahtijevaju savremena znanja o osiguranjima svih tipova (životno, zdravstveno, imovinsko, putničko, itd.), upotrebu vrhunskih sistema zaštite, a sve je to nemoguće bez edukacije. Potrebe za pripadanjem, takodje su izraženije ako više naučimo o sopstvenoj tradiciji, porodici, kulturi, okruženju. Potrebe za poštovanjem, statusom i samopoštovanjem grade se većim stepenom formalnog obrazovanja, a mogućnosti sukoba umanjuju se ako razgovaramo sa visoko obrazovanim ljudima. I na kraju, samoostvarenim ljudima edukacija je “klica” razvoja, jer vrhunskim obrazovanjem dolazimo do: suštinske spoznaje realnosti, prihvatanja sebe i drugih, mogućnosti da riješavamo probleme, shvatanja značaja individualnosti i privatnosti, instrumenata kako da se borimo protiv palanačke primitivnosti i socijalne amnezije, razvoja dubokih veza sa istinskim prijateljima, potrebe da pomažemo neznancima, potrebe za stvaralaštvom, uvažavanju i utilizaciji različitosti i konačno potrebi za demokratijom. Ako posmatramo sve zrele demokratije, vidjećemo da je svaka nacija svoj prosperitet upravo bazirala na ovim elementima, a srž je upravo bila na edukaciji. Zato su čuveni svjetski univerziteti shvatani kao kruna privatnog preduzetništva, jer se njihov razvoj nije smio prepustiti ovoj ili onoj političkoj grupaciji ograničenog životnog vijeka.

 

Neko može da postavi pitanje, a šta sa trenutno nezaposlenim visokoškolcima? U demokratijama u kojim se prosperitet gradi na principu “ne daruj mi ribu, nauči me da pecam”, problem se ne riješava smanjenjem visokoškolaca, već njihovoj podršci sa najvećeg nivoa u državi i povećanjem kvaliteta njihovih studija kako bi naučili da riješavaju sopstvene probleme, a ne da bivaju zaslijepljeni bilo čijim “poklonima” ili zaludnim obećanjima.

 

 

 

Dr Nikola Perović, Brandeis Un. MBA, predsjednik savjeta Ekološkog pokreta “Ozon” i saradnik na FMEFB-UDG

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Neprijatelji privatizacija

                                           Neprijatelji privatizacija

 

 

            U Crnoj Gori svih ovih tranzicijskih godina bilo je privatizacija. Neki bi rekli da ih je bilo mnogo, drugi premalo. Drugi bi opet rekli da su bile brzoplete, a neki treći da su bile prespore. Takođe, mnogi smatraju da su one uglavnom bile neuspješne, bez ulaženja u uzroke takvih konstatacija. Nije pristojno tvrditi nešto, a da prethodno ne razumijemo okolnosti koje su prethodile dešavanjima prije, u toku i nakon same privatizacije. Ni izbor najboljeg partnera-kupca koji će preuzeti “posustalu” firmu nije garant njenog budućeg uspjeha ako ona nema vitalan, fleksibilan i stručan menadžment, koji je stalnim usavršavanjem sposoban da se nosi sa nagomilanim problemima globalne ekonomije, kojoj i mi pripadamo, bez obzira što mnogi ne mogu da se mentalno odvoje od učmale “logike” i tradicionalističkih kaveza. Iako čak 49% do 59% svih akvizicija, tj. preuzimanja kompanija od strane novih kupaca, propadnu, to nije sam po sebi razlog da budemo protiv privatizacija, jer uzrok nije jednostran. Naime, na bazi mnogobrojnih istraživanja, zaključilo se da su razlozi propadanja kompanija nakon što promjene vlasnika višestruki, od kojih su sljedeći posebno značajni:

 

  1. problemi integracije i post-akvizicijskog menadžmenta,
  2. suviše visoka cijena akvizicije,
  3. nedostatak sinergije nakon akvizicije,
  4. nedovoljno kvalitetna dijagnostička studija,
  5. nedostatak racionalnog odlučivanja, tzv.”arogancija izvršnih direktora”.

 

Integracija između kompanije kupca i ciljane kompanije u našoj državi je neophodna kako bi se postigla sinergija, tj. povećanje vrijednosti i budućih profita, od kojih će se porezima puniti državne kase. Ako ove integracije ne uspiju, privatizacije obično propadnu. Sve integracije zavise od nivoa planirane saradnje između kupca i prodavca, kao i nivoa strateške nezavisnosti post-akvizicijskog menadžmenta, tj. njegove sposobnosti da samostalno donosi pravovremene menadžment odluke.

 

Istraživanja pokazuju da je upravo negativan stav menadžmenta ciljane kompanije najčešće spominjani uzrok neuspjeha akvizicija, a čak 85% ispitanika navode ovaj faktor. Najviše se ispoljavaju kulturne razlike, način odlučivanja i sl, pa je stoga jako važno u svim budućim privatizacijama na vrijeme ukloniti sa odgovornih pozicija menadžment koji otvoreno pokazuje neprijateljstvo prema budućim vlasnicima.

 

Ukoliko ključni kadrovi, od kojih se očekuje da aktivno učestvuju u transferu korporativne kulture i načina poslovanja, napuste kompaniju, može doći do značajnog gubitka know-how-a, od kojeg zavisi uspjeh nakon sklopljene akvizicije. Zato je neophodno identifikovati ključne zaposlene od kojih zavisi uspjeh integracije i dodatno ih motivisati, kako bi se zadržali na svojim ili višim pozicijama.

Kulturne razlike između kompanije kupca, tj.novog vlasnika ukoliko ovaj dolazi iz inostrane zemlje, i ciljane kompanije iz naše zemlje, u pogledu jezika, poslovnih i privatnih navika, specifičnosti u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji i sl, mogu usporiti procese integracija.

 

Sinergija se dokazuje postojanjem ušteda ili dodatne korisnosti od korišćenja zajedničkih resursa, kao što su: ljudski resursi, distributivni kanali, oprema, istraživanje i razvoj. Postojanje sinergije je vrlo čest, ako ne i najčešće pominjani način kako ispuniti planirane ciljeve akvizicije. Nedostatak sinergije, samim tim, može biti uzrok neuspjeha akvizicija, tj. privatizacija.

 

Problemi dijagnostičke studije ili dubinskog snimanja kompanija odnose se na veći broj značajnih oblasti. Neuspješna dijagnostička studija usljed nedostatka relevantnih informacija ili nestručno vođenih procedura može da rezultira visokim nivoom rizika, kojeg kompanija kupac u pred-akvizicijskim fazama, često nije bila svjesna.

 

Na žalost, psihološki motivi, kao što su sujeta i arogancija, vode neracionalnom ponašanju, čak i na nivou top menadžmenta. Tzv. “CEO arogancija”, ili arogancija izvršnih direktora, sigurno će voditi neuspjehu i padu vrijednosti kompanije. Postoje razni načini da se preventivno djeluje na ovaj problem, pa je nauka razvila mnoge testove za određivanje psiholoških tipova menadžera koji mogu uticati na veći stepen opreza u izboru menadžmenta nakon sprovedene akvizicije.

 

Sumarno posmatrano, privatizacije mogu biti strateške i finansijske. Kod prvih je cilj da se razvije, a ne ubije biznis, a kod drugih isključivo da se sklopi pozitivna finansijska transakcija. Samo prve su opravdane ako želimo državni razvoj. No, kao što je napisano na početku teksta, i najbolji kupac-partner nije garant uspjeha, ako izostane dobar menadžment, dobra revizija ili uspješna integracija sa novim vlasnikom.

 

 

 

                                                                                                     Dr Nikola Perović

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Kultura argumentcije

                                         Kultura argumentacije

 

Moja prva lekcija na početku radnog iskustva u jednoj poznatoj američkoj firmi je bila da moram razumijeti da je kulturno kritikovati u toku mnogobrojnih sastanaka samo kada imam bolje rješenje i ako imam argumente za kritiku. Bješe to dobra lekcija još 2005.godine. Kako kod nas “stoje stvari” u 2014?

 

Argumentacija (lat. argumentatio) jeste vještina dokazivanja, način pravilnog obrazlaganja, kao i zaključivanje na bazi prezentiranih elemenata. S druge strane, kultura je vrlo širok pojam. Podrazumijeva skup zajedničkih stavova, vrijednosti i uvjerenja, koji su uobičajeni u jednom društvu, instituciji ili organizaciji (ovo poslednje se odnosi na korporativnu kulturu, o kojoj vrijedi detaljnije pisati, ali neki drugi put). Kultura se ne mijenja često, iako je i ona podložna spontanim promjenama, pa možemo govoriti i o evoluciji kulture. No, ovdje neću pisati o kulturi u njenom integralnom smislu već u parcijalnom, tj. o ulozi kulture u argumentaciji, kao nasušnoj potrebi svakog oblika komunikacije, kako one na ličnom, tako i na poslovnom ili društvenom planu. Kada kažemo kultura, kulturan (kulturna), obično mislimo na pristojan (pristojna), lijepo vaspitan (vaspitana), elokventan (elokventna) i sl. Jedna od lijepih karakteristika kulturne osobe jeste da bude dobronamjerna, posebno kada se ne slaže sa nekim, da sa malo riječi (princip efikasnosti) ukaže na suštinu problema (princip efektivnosti) i da ponudi alternativno rješenje. Kritikovati bez argumenata i alternative jeste vrlo nekulturno, a opet svakodnevno se u našem neposrednom društvenom okruženju “upražnjava”. Pitajmo se koliko često nekog napadamo, a da uopšte ne pominjemo “ša je neko rekao”, već se samo zaustavljamo na nivou “ko je rekao”. Da li je to kulturno ili primitivno? Da li se argumentacija može povezati sa našim okruzenjem, ili bar njegovim najvećim dijelom? Ako znamo da su ovi prostori bili “leglo” jednoumlja, onda možda možemo “kriviti” našu tradiciju što nam nije u amanet ostavila kulturno debatovanje. “Stari mozgovi” se teško mogu promijeniti ali mladi (i mladi u duši) se trebaju učiti debatama i argumentovanim kritikama uz nudjenje alternative. Posebno u poslovnoj komunikaciji, suština je u tzv. BATNA (Best Alternative To Negotiated Agreement), tj. uvijek je neophodno imati u vidu najbolju alternativu, ako ona o kojoj pregovaramo ne uspije. Važno je uvijek imati sekundarno rješenje i razumjeti koje su njegove prednosti i nedostaci u odnosu na ono o kojem razgovaramo. Vrlo je poželjno u našim obrazovnim sistemima razvijati debatne klubove, još od osnovne škole, kako bismo dobili kulturne pojedince koji znaju zašto se zalažu i da umiju pravilno da obrazlože svoje prijedloge. Bez kulturne prezentacije nema ni svrsishodnih promjena, koje su nužne u procesu razvoja, kako na ličnom, tako i na poslovnom i društvenom planu.

 

Svojevrsni “fenomen” internet globalizacije jesu kritičari koji imaju potrebu da kritikuju na osnovu naslova teksta, a da prethodno isti nijesu ni pročitali. Još su “gori” oni koji prvo “bacaju kamen” jer im se ne sviđa autor, a “ispod nivoa” im je da detaljno pročitaju ili ne daj Bože nešto razumiju. Kod nas su ti “najpametniji”, “sve znaju” bez čitanja. Divota jedna, “instant intelektualci”.

 

Samo argumentovana kritika jeste dobronamjerna i učinkovita. Sve ostalo je prašina. Da li je prašina kulturna?

 

 

                                                                                                            dr Nikola Perović

Posted in Uncategorized | Leave a comment