IZVOZ

                                                           Izvoz

Kako povećati izvoz i kome? Mnogi ovih dana pričaju o tome da je neophodno za crnogorsku ekonomiju da ima rast izvoza. Kao neko ko se godinama bavi povećanjem spoljnotrgovinske razmjene, kako na praktičnom, tako i na teoretskom nivou, mislim da je  važno da se pozabavim ovom temom. Da bismo mogli da izvozimo, prvo trebamo da proizvodimo. Zvuči logično, zar ne? No, da li Crna Gora ima dovoljan broj proizvoda i usluga koji posjeduju konkurentske prednosti za globalnu tržišnu utakmicu? Odgovorno tvrdim da nemamo. Da li je pogrešan razvoj našeg ekonomskog sistema velikim dijelom odgovoran? Itekako jeste, posebno praznim pričama da cijela Crna Gora može isključivo živjeti od tercijernog sektora. Kao Nikšićanin svjedok sam poraznosti takve pogrešne ideologije. Niko nije smio dozvoliti da se već izgrađeni privredni i industrijski kapaciteti proćeradaju pogrešnim izborom partnera, tj. kupaca bivših društvenih preduzeća. Umjesto da se isključivo vodimo logikom strateških privatizacija, mi smo poklekli pod pritiscima tzv. finansijskih investitora, koji nikada nemaju motiv razvoja, već isključivo brze preprodaje. Nijesmo smjeli tako da proćerdamo društvena i prirodna bogatstva, koja su po svojoj ekonomskoj logici rijetka. Dakle, osnovna supstanca za izvoz-dobri proizvodi nije sačuvana. Stoga, neophodno je stvoriti ambijent koji će privući nove investicije u proizvodnju, poštujući svjetski priznate kriterijume zaštite životne sredine. Bez proizvodnje nema konkurentske prednosti kontinentalnog dijela Crne Gore, a takođe ni održivosti primorskog dijela, koje bi logično trebalo da se naslanja na tradicionalne prozvode iz Crne Gore, kako bismo ispoštovali visoke kriterijume geografskog porijekla, koje je itekako važno za održivost turizma. O tome svjedoče sve etablirane turističke destinacije svijeta, jer je tzv.prošireni proizvod osnova turističkog menadžmenta. Pored proizvoda, neophodno je imati dobre ljude (kadrove), prave partnere (kanale prodaje), optimalne cijene (koje u prvoj fazi moraju biti niže, jer smo mi relativno nepoznata destinacija), kreativnu promociju, maštovito pakovanje, pravilno pozicioniranje na mjestu prodaje, a ispred svega pametno planiranje. Crna Gora ni dan danas, za razliku od zemalja regiona, a da ne pominjem EU, nema strategiju izvozne promocije! Imidž Crne Gore, koji najčešće ne postoji u globalnom smislu, nije u stalnom fokusu države, već je prepušten parcijalnim naporima pojedinačnih ekonomskih subjekata. To je velika greška, jer je potrebno planirati na duge staze. Proizvođači sa kojima se mi takmičimo dolaze iz zemalja koje imaju dugovorčne planove stimulisanja nacionalnih proizvoda. Npr. Australija je imala tridesetodogodišnju strategiju stimulisanja vinskog sektora, slična je situacija i sa drugim zemljama, poput Čilea, Francuske, Bugarske i sl. Važno je istaći da je ulaganje u imidž Crne Gore interes ne jedne, već svake vlade, jer od pozitivnog imidža imaće koristi svi: i naši proizvođači i naši potrošači, tj. turisti ili oni koji naše prozvode budu kupovali u domicilnim destinacijama. Činjenica je da smo na svakom polju relativno tanki. Bez sagledavanja istine u oči, neće biti napredka. Pored oporavka proizvodnje, naš relativno rigidan sistem tržišta rada neosporno će povećavati troškove, koji će smanjivati našu konkurentsku prednost. Na polju kadrova je posebno važno raditi, a bez umrežavanja obrazovnih institucija i privrednih društava, neće biti kvalitetnih stručnjaka.

 

Partneri u inostranstvu, oličeni u uvoznicima, distributerima i agentima, moraju posebno biti stimulisani, jer su oni pravi preduzetnici koji snose veliki rizik u poslu sa proizvodima, koji dolaze iz nepoznate destinacije. No, oni se nikako ne smiju posmatrati izolovano, već isključivo kao produžena ruka proizvođača, koji na svojim lokalnim tržištima trebaju da pružaju sijaset usluga. Bez njih nema realne tržišne priče. Zbog toga je pažljiv izbor patnera neophodna pretpostavka tržišne ekspanzije i treba ga voditi strogo poštujući etablirana pravila međunarodnog marketinga.

 

Izvoz je, pored neophodnosti razvoja naše ekonomije, izuzetno važan jer će unaprijediti uslove domaćeg tržišta. Ovo samo pod uslovom da znamo da učimo i da vjerujemo “lokalnim Jovanima” koji su naučili nešto na Zapadu i imaju dobru volju da isto primjene. Dokazali smo da smo eksperti u nepraštanju tuđih uspjeha, mislim da smo potrošili taj “kredit” i da je krajnje vrijeme da počnemo sa transferom znanja iz svijeta, kako bismo i sami počeli da živimo kao “normalan svijet”.

 

 

            Dr Nikola Perović, Brandeis Un. MBA, privrednik, predavač na Univerzitetu Donja Gorica i predsjednik savjeta Ekološkog pokreta “Ozon, https://nperovic.wordpress.com

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Da li CG treba u NATO?

                          Crna Gora i NATO,izazovi

 

                                dr Nikola Perović

 

Logika crnogorske državne politike treba da nosi sopstvene, a ne tuđe ciljeve. Stoga, eventualno pristupanje Crne Gore bilo kakvim vojnim savezima treba da se bazira na obimnoj analizi prednosti i nedostataka, opasnosti i šansi, i uporedbi sa svim alternativama. Dakle, neophodno je sprovesti studiju koja bi se zasnivala na kompleksnoj komparativnoj SWOT analizi.

 

Prvo, potrebno je objasniti suštinu NATO saveza, a ne površne komentare koji se odnose na ovaj savez.

 

Drugo, treba krenuti od već definisanih pretpostavki koje su oformile Crnu Goru, tj. njen koncept ekološke države, pa uvidjeti da li se eventualnim pristupanjem u NATO ili druge vojne saveze krše postulati i očekivanja od ekološke države.

 

NATO ili Sjeverno-atlanska odbrambena alijansa je dakle, odbrambeni savez. To je u suštini ove alijanse, još od njenog osnivanja. Neću komentarisati razne zloupotrebe ovog saveza, kojima su i ovi prostori bili izloženi. Jedno je misija koja stoji iza neke organizacije, a drugo je kako se njom upravlja. Stoga, ne treba nikada zaboraviti razlog osnivanja NATO saveza, koji je bio da se odbrane njene članice. Dolazimo do sljedećeg povezanog pitanja. Ako je Crnoj Gori cilj da uđe u odbrambeni savez, od koga nam to prijeti opasnost? Da li od susjeda, od kojih je većina u NATO savezu? Dakle, ako nam ne prijeti spoljna opasnost, jer smo već suštinski okruženi NATO zemljama, zašto ćemo onda ulaziti u dodatne troškove priključenja NATO savezu.

 

Zagovornici NATO-a za CG, a koji su često zagovornici “copy paste resenja”, zaboravljaju razliku izmedju korelacije i regeresije. FDI (dir.str. investicije) su često bile  u korelaciji (kretali su se u istom smjeru) sa ulaskom u NATO, ali u drugim vremenima i drugim okruzenjima(političkim, ekonomskim, legalnim, društvenim, tehnološkim i ekološkim). Ulazak u NATO nije faktor povećanja direktnih stranih investicija, dakle on ih često prati ali ih per se  ne izaziva! Zato, dragi prijatelji, ne obmanjujte javnost površnim izjavama.

 

U skladu sa dugoročnim ciljevima Crne Gore kao visoko razvijene turističke i poljoprivredne destinacije, a u duhu principa ekološke države, neutralnost prema svim nasilnim savezima je jedino optimalno rješenje. U osnovi  deklaracije o ekološkoj državi Crnoj Gori stoji “dug prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture”. Zar treba dokazivati svoju slobodu priključenjem vojnom savezu? Više mi liči da bi to bio pasivan potez koji nije utemeljen da detaljnoj analizi dugoročnih ciljeva Crne Gore. Nama su potrebne investicije iz svih globalnih legalnih izvora kojima ćemo povećati komparativnu prednost naše zemlje. Crna Gora je i dalje relativno nepoznata destinacija, pa nama nije dovoljno da privolimo NATO savez, već da se otvorimo prema svim raspoloživim investitorima, koji ovih godina uglavnom ne dolaze iz NATO zemalja, već iz Azije, Rusije, Brazila…

 

Neutralnost Crne Gore u odnosu na sve vojno-odbrambene saveze je na bazi svega gore navedenog najbolje dugoročno rješenje.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Reafirmacija čojstva

Da li je u našoj Crnoj Gori potrebna novouspostava čojstva? Šta je uopšte čojstvo u savremenom dobu? Krenimo redom, prvo šta je tradicionalno značilo čojstvo i kakve je pozitivne posljedice imalo u našoj zemlji, a potom kakvo je stanje na tom polju i da li su moguća unapređenja. Moja omiljena logika čojstva počinje od Marka Miljanova i glasi “Junak čojku konja vodi”. Dakle, autor je mnogo više cijenio čojstvo od junaštva. Po njemu je “junaštvo čuvati sebe od drugih, a čojstvo čuvati druge od sebe”. U našoj zemlji cijenilo se poštenje i ljudskovina, a Crnogorke i Crnogorci su najčešće u staroj Jugoslaviji, a i šire, bili poznati kao ljudi od riječi, jer “volovi se vezuju za rogove, a ljudi za riječ”.  Vjekovima su posebno bili cijenjeni oni koji su čuvali druge, zato je uloga jataka bila neizrecivo važna u istoriji Crne Gore. Posebno su bili po čuvenju znani “graničari” poput plemena Banjani…Da nije bilo njih, ne bi bilo ni Vučjeg Dola ni nevjerovatne pobjede patriota nad osvajačima. No, da li je zaista i u našoj tradiciji iskrena riječ bila cijenjena? Vjerovatno nije uvijek, jer da jeste, zašto je upravo ovaj veliki vojvoda Marko iz Kuča morao da trajno napusti svoju Crnu Goru zbog sukoba sa tadašnjim poglavarem naše zemlje, velikim kraljem Nikolom Prvim?

 

U današnjem vremenu najbliži pojmu čojstva jeste pojam humanosti ili jos preciznije poštovanje ljudskih prava. Da li u zemlji u kojoj se gomila siromaštvo, a vrijeme troši na gluposti i jadosti reality emisija; zemlji u kojoj se stari i nemoćni istjeruju na ulicu, a licima sa posebnim potrebama se te potrebe ne obezbjedjuju u dovoljnoj mjeri; zemlji u kojoj se kamenjem gadjaju manjinske grupe zato sto brane svoja ustavom zagarantovana prava; zemlji u kojoj se zaštita životne sredine prepušta bahatoj i često neinteligentnoj lokalnoj administraciji, a engleski penzioneri koji čuvaju opet ustavom zagarantovana prava bivaju pozivani da odsluže zakonom neutemeljenu zatvorsku kaznu; da li u takvoj zemlji možemo biti zadovoljni stepenom čojstva? Definitivno, možemo konstatovati da je ova suštinska komponenta crnogorskog bitstva pala na najniže grane… Stoga, unapređenja su neophodna na svakom planu, od ličnog, preko porodičnog, užeg i šireg okruženja, do države. Ovi procesi unapređenja nijesu međusobno isključivi, već paralelni. Povezivati se sa regionom i svijetom, upoznavati kulture kroz putovanja i knjige, cijeniti različitosti, probati i slušati, jesu neophodni elementi unapređenja čojstva na svim poljima. Ne suditi prema spoljašnjem, već prema unutrašnjem, ne razdvajati ljude nipočemu osim po njihovim individualnim karakteristikama licnosti, jedini je recept da razlučimo dobro od lošeg. Uloga civilnog sektora je jako važna, jer je neosporno da je upravo nevladin sektor taj koji se u najvećoj mjeri angažovao na zaštiti i unapređenju poštovanja ljudskih prava. No, to nije dovoljno. Svi moramo da nosimo “svoj krst”.

 

Razmislite kakvu zemlju ostavljate potomcima! Na ukrajinskom jeziku “živjeli” se kaze “budmo”. U duhu slovenskih jezika, ovaj pojam “živjeli” preformulisao bih u “budimo ljudi”!

 

Dr Nikola Perović, Brandeis Un. MBA, privrednik, predavač na Univerzitetu Donja Gorica i predsjednik savjeta Ekološkog pokreta “Ozon

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Nikšićka jesen

                                                            Nikšićka jesen

 

Palanka

Površnost

Provincijalizam

Podobnost

Potonuće

 

Ovih dana Crna Gora slika je svega navedenog. Možda se posebno u ovim jesenjim danima navedeni atributi mogu vezati za naš rodni grad. Krenimo redom.

 

Palanka. Nesloboda, zatvorenost, učmalost, gušenje energije (iako je sjedište EPCG ovdje, možda ne za dugo), sve je to slika ovovremenog Nikšića, koji se maltene ni po čemu ne može nazvati savremenim gradom, iako je on nekada to bio u onoj staroj nam državi.

Površnost. Kao standard koji se forsira među poslušnicima, koji se izgleda jedino rađaju u ovoj sušnoj godini. Potpuno suprotno profesionalizmu, bez kojeg nema evropske Crne Gore, o kojoj ovih dana pričaju sve sami “Evropljani”, koji Evropu niti poznaju niti razumiju. Odavno Englezi kažu “Seeing is Believing” (vidjeti znači vjerovati), tako da će mnogi jednog lijepog dana kada vide Evropu shvatiti koliko se ona razlikuje u svakom pogledu od one kakvu je žele predstaviti naše glavešine.

Provincijalizam. Zatvoreni um. Gomile političkih zombija koji smatraju da Vođa treba da misli umjesto njih. Budućnost svoju i svoje djece prepuštaju prosječnim ili često ispodprosječnim tumačima Vođine ideologije, jer oni nemaju svoju ideologiju, ljubiti Vođu je cilj, kojoj ne treba idejna osnova. Tužno je da veliki broj baka, deka i ostalih staraca u duši (što je mnogo teže od biološke starosti) danas, kada smo debelo zagazili u XXI vijek, o ulozi Vođe u društvu ima isti ili sličan stav kao u doba Kralja, mog dragog imenjaka.

Podobnost. Možda to ne treba posebno elaborirati. Čujem ovih dana mnogi očevi i majke su na muci u Crnoj Gori. Misle da trebaju zbog svoje djece da unovče njihovu budućnost raznim sitnim ili manje sitnim povlasticama. Kakva zabluda! Zbog svoje podobnosti rizikuju budućnost svoje djece. Svakako da roditelj polaže prava na svoju djecu, ali nije i ne smije biti vlasnik njihove budućnosti.

Potonuće. Režirano u Nikšiću. Prava slika potonuća. Nekada grad u koji se dolazilo, koji je imao najviše industrijskih radnika u Crnoj Gori, jedan od privrednih centara SFRJ, a sada grad u koji se samo povremeno dolazi zbog dragih ljudi. Grad koji lagano, ali sigurno tone, ukoliko se ne dese brze promjene. Promjene u glavama Nikšićana prije svega, kako bi shvatili da je njihova budućnost u njihovim rukama.

 

Nakon sažete eleboracije ovih nikšićkih (i ne samo nikšićkih) 5 P, što mi na određeni način i priliči kao univerzitetskom predavaču međunarodnog marketinga, mogu u stilu ove drage mi nauke reći šta nam je činiti. Plan, promjene, progres, prosperitet, proljeće. Sloboda proljeća umjesto neslobode sumorne nikšićke jeseni.

 

Čuvajte slobodu i pametno je birajte!

 

 

dr Nikola Perović, Nikšić, predavač međunarodnog marketinga, Master in Business Administration Brandeis University Boston, USA

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Preduzetništvom protiv siromaštva

                         Preduzetništvom protiv siromaštva

 

Crna Gora nije preduzetničko društvo. Voljeli bismo da je, ali nije! Ovdje se većina ujedini da Vas opovrgnu od bilo koje ideje, a samo manjina Vam daje podršku. Čak i kada je najbolja ideja u pitanju ili čak kada i pristojan biznis plan potvrđuje da Vaša ideja ima više poslovnih šansi nego opasnosti, više prednosti nego slabosti. Umjesto da jačamo prednosti bilo koje ideje, mi smo kao društvo fokusirani isključivo na slabosti. “Ma nemoj”, “ma ipak je to van nas”, “ma mi smo mali”, samo su neki od odgovora kojim Vas naše društvo odvlači od poslovnih ideja, dok većina kritizera sjedi udobno u kafićima, kladi se, i “uživa” sa svojih dva eura kojim raspolažu dnevno…Ne želim više da Vas pesimiziram, ali se nadam da ste sada shvatili moj stav iz prve rečenice. Dakle, sada kada smo apsolvirali da ima puno prostora za unapređenje, zapitajmo se šta u jednom društvo dominantno utiče na kreiranje bilo kakvih promjena. KULTURA. Ili konkretno u našem slučaju-PREDUZETNIČKA KULTURA. Kako je formirati? Evo nekih prijedloga:

 

  1. Uvesti preduzetništvo kao obavezan predmet u osnovnim i srednjim školama (makar u gimnazijama i ekonomskim školama). Na ovaj način će se buduće generacije učiti da cijene promjene, a ne da budu žrtve bezargumentovanog kritiziranja svega i svakoga.

 

  1. Kreirati biznis inkubatore u aspolutno svim opštinama naše Crne Gore. Aposlotno svim, bez izuzetaka, čak i na sjeveru! (čitaj: posebno na sjeveru). Zadužiti predstavnika vlade da bude koordinator formiranja biznis inkubatora.

 

  1. Ustanoviti kampove za mlade preduzetnike. Zadužiti Ministarstvo ekonomije i Ministarstvo rada i socijalnog staranja da koordiniraju. U kampovima će se mladi učiti kroz zabavu da shvate da bez promjena nema ni budućnosti ni razvoja.

 

  1. Uvesti redovnu praksu da kompanije, bez obzira na veličinu, nagrađuju finansijski sve zaposlene koji su inovatori i preduzetnici. Svima treba omogućiti da predlažu, ali i da učestvuju u realizaciji sopstvenih najboljih ideja. Svi moraju u današnjim kompanijama da mjere i razumiju svoj doprinos!

 

  1. Ustanoviti državnu nagradu za preduzetništvo. Bez podcjenjivanja, ali našoj ekonomiji takve nagrade su važnije od svih drugih. Istina da su i do sada slične nagrade postojale, ali nijesu ih uglavnom dobijali preduzetnici već birokrate i partijski vojnici. Takva praksa nije biznis stimulacija. Upravo suprotno.

 

Preduzetništvo treba ohrabrivati na svim nivoima. Na mikro nivou, tj. u svim privrednim i vanprivrednim organizacijama, lokalnim zajednicama, NVO sektoru, ali i na nivou države, tj.makronivou (naše mikrodržave). U svim oblicima ljudskog povezivanja postoje preduzetnici, jer svi koji unapređuju i usavršavaju suštinski jesu preduzetnici. Svi koji žele promjene na bolje jesu pioniri preduzetničke kulture. Socijalno preduzetništvo, kao oblik društva ili države koja teži sopstvenoj transformaciji na bolje, jeste budućnost održivog razvoja. Čim prije to prepoznamo tim prije ćemo podučiti naše stanovnike kako se sopstvenim snagama boriti protiv siromaštva. Jer, kako reče stara poslovica-Ne daruj mi ribu, već me nauči da pecam!

 

 

dr Nikola Perović, Master in Business Administration, Brandeis University Boston, USA, saradnik iz oblasti medjunarodnog marketinga na Univerzitetu Donja Gorica, Podgorica

 

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Individualizam

                                               Individualizam 

 

 

Individualizam je osjećaj odgovornosti.Sopstvene prije svega. Indivudualna 

odgovornost je najpošteniji čin jedne individue. Ona je suprotna prevaljivanju svoje 

odgovornosti na druge, suprotna je kreaciji kolektivne odgovornosti za sopstvene 

greške. 

Zapitajmo se kako ovaj fenomen funkcioniše u crnogorskoj zbilji. Da li su naši 

političari, rukovodioci, političari na privremenim zadacima u privredi, Crnogorci po 

zanimanju, samozvane patriote koje se svojski trude da ne plaćaju porez, i ostali 

likovi našeg okruženja, svjesni sopstvene odgovornosti. Presudite sami, jer da zaista 

jesu onda ne bi tražili da sunovrat sopstvenih grešaka prevaljuju na one koji zaista 

nijesu krivi (ako izuzmeno odgovornost naroda za rezultat izbora jer su naivno 

vjerovali i prepustili da strah vlada njima).  

Ovih dana imamo puno govora o tome kako treba smanjiti davanja i primanja ovom i 

onom, ali bez eleboracije o strukturi tih redukcija, suština jeste da se traži kolektivna 

odgovornost za greške u mnogim odlukama koje nijesu bile kolektivne. Dakle, kada 

odlučujemo, onda se “moje” mišljenje ne uvažava, ali kada udarimo u stijenu, onda 

hajde da zajedno podijelimo “moju” platu. Hm, čudna logika, ili još bolje odsustvo 

svake logike. Umjesto da se pojedinci vrijednuju upravo srazmjerno njihovim 

doprinosima, od državnih činovnika (i ne samo od njih) se traži da jednako dobijaju. I 

još se dodaje da treba da budemo solidarni. Zašto nijesmo bili solidarni kada su se 

donosile loše odluke, zašto nijesmo bili solidarni kada su nevladine organizacije 

upozoravale na sijaset problema koji će se nužno javiti ako se donesu odluke kakve su 

se donosile…Hiljadu zašto, ali nema ni jednog racionalnog zato. Individualizam jeste 

stanje zrelosti, političke, socijalne, humane. Da li je zrelo tražiti od svoje djece da 

gladuju zato što ste prokockali njihovu koru hleba? Da li su to dobri očevi i majke 

nacije?  

Razmislimo kako će prevaljivanje individualnih grešaka na kolektiv uticati na 

preduzetništvo i odliv mladih talenata. Da li će uticati pozitivno ili negativno? Da li je 

pozitivno kada mladom i sposobnom koji je zaslužio da bude nagrađen umjesto 

nagrade kažete da bude solidaran zato što je neko stariji suviše trošio njegove pare? 

Da li možete da djelujete motivišuće na nju/njega? Na koji način ćete onda da istom 

tom mladom i sposobnom kažete da treba još više da se trudi, a manje će biti 

nagrađen?  

Razmislite o individualnoj odgovornosti svojih grešaka. Da biste mogli da budete 

odgovorni prvo morate biti svjesni svojih grešaka. Ali, ne možemo čekati dugo na 

osvješćenje, već društvo, koje se gradi na indivudualizmu i koje poštenom primjenom 

svojih pravila stimuliše preduzetništvo, mora imati korektivni mehanizam kojim će 

svakog kazniti ili nagraditi u skladu sa individualnim doprinosom. Nikako ne 

dozvoliti prevaljivanje individualne krivice na kolektiv. U idealnim društvima, od 

kojih smo “hiljade” kilometara daleko, svaki čovjek zna kada je vrijeme da plati za 

svoje greške. U našem društvu, na žalost, našoj (prije svega) političkoj, eliti kompas 

za detektovanje sopstvene pozicije i rezultata kao da je odavno u kvaru. Društvo mora 

imati način zamjene “dotrajalih djelova”. 

Individualizam se uči. Od malena. Mnoge škole u razvijenim društvima stimulišu 

individualizam koji, razumjevanjem da najviše od Vas zavisi Vaš uspjeh i pozicija u 

društvu, stimuliše preduzetništvo na svim nivoima: u kompanijama, u državnoj 

upravi, u civilnom sektoru… 

Zato, na kraju teksta, jedno ZATO: Učite cijeli život i nikada ne podcijenite značaj 

individualizma u svim sferama. 

 

dr Nikola Perović, predavač međunarodnog marketinga, Master in Business 

Administration Brandeis University Boston, USA 

 

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Humani kapital

                                                     Humani kapital

 

 

Kada ljudski potencijal označimo kao humani kapital, veliki broj ljudi pomisliće da se radi o osnovnim sredstvima, a ne o njima samima. Razvijene zemlje odavno znaju da je humani kapital, tj. kadrovi, najveće bogatstvo koje imaju. Čak se i u mnogim marketinškim analizama, element  “ljudi “ svrstava u glavne elemente marketing programa koji obezbjedjuju uspjeh na tržištu (proizvod, promocija, distribucija, cijene, pakovanje, planiranje, ljudi…)

 

No, kako stvari stoje u Crnoj Gori? Vrlo rijetko ćete naći razvijene kadrovske službe, koje znaju na pravi način da prepoznaju i razviju najbolje kadrove. Kod nas je najčešće na sceni nepotizam, kojim se forsiraju prosječni ili ispodprosječni kadrovi, koji će neminovno voditi u propast sve, a posebno one koji su ih “instalirali” u društveno-privredni sistem. Zašto je takva situacija? Zato što su kod nas neprofesionalne veze često važnije od procedura. Zato što umjesto da njegujemo humani kapital, nepravilnom selekcijom mi nesvjesno (ili svjesno) u našoj zemlji vršimo degradaciju vrijednosti kadrova i posljedično degradaciju cijelog bruto društvenog proizvoda (GDP-a). A još davno čuveni Maslov, rodonačelnik humanističke psihologije, koja je ostavila važne tragove u menadžment teoriji i praksi, tražio je načine kako da se vrijednost humanog kapitala izrazi kroz vrijednost biznisa: “Problem sa kojim se suočavaju računovođe je iznalaženje načina kako da se u bilans stavi ljudski potencijal: tj.količinu sinergije, stepen obrazovanja svih radnika u organizaciji, vrijeme, novac i napor koji su uloženi u okupljanje dobrih, neformalnih grupa koje će dobro funkcionisati, poput fudbalske ekipe. Ukratko, sav ljudski potencijal koji se ne vidi na bilansu utiče na dugoročnu dobrobit poslovanja.” (Abraham Maslov, Psihologija u menadžmentu). Dakle, menadžment nauka je bila zainteresovana i još uvijek jeste, na koji način se vrednuju dobro kadrovi, a neosporno je da je ljudski faktor najvažniji resurs od kojeg dugoročno zavisi održivost ekonomije.

 

Rijetko ćete u razvijenom svijetu naći uspješne menadžere koji ne ističu važnost pravilne selekcije kadrova i timski rad. Takav timski rad suštinski jeste mentorstvo nad zaposlenima, od kojih posljedično zavisi i uspjeh menadžera koji ih obučavaju i cijelog ekonomskog sistema. Uspješni menadžeri nikada ne zaboravljaju značaj svih svojih saradnika i nikada ne izdvajaju sopstveni uspjeh bez uspješne podrške svojih kolega. Dakle, suština je u njegovanju i razvoju humanog kapitala, koji jeste najveća snaga jedne ekonomije.  No, razvoj tog kapitala se bazira na uspješnoj i pravilnoj selekciji kadrova, u kojoj isključivo principi profesionalizma mogu biti opredjeljujući. Nikako drugačije. Kao što se nijedan građevinski objekat ne može izgraditi bez čvrstog temelja i rigorozne statičko-seizmičke provjere, tako se ni razvoj ekonomije ne može realizovati sa nepravilnom selekcijom kadrova. Ukoliko Crna Gora želi da ima partijsku ekonomiju, onda sve ovo gorenavedeno nije važno. Ali, ako želi da ima razvijenu ekonomiju, onda mora da prekine sa pogubnom selekcijom kadrova na bazi nestručnih, tj. partijskih (ne)principa koji se baziraju na podobnosti i prosječnosti. Pogrešni principi selekcije kadrova stvoriće ambijent stagnacije, koji neće moći da iznjedri dovoljan broj preduzetničkih ideja, koje su neophodne za modernizaciju u svim oblastima crnogorskog društveno-ekonomskog sistema.

 

dr Nikola Perović, Master in Business Administration, Brandeis University Boston, USA, saradnik iz oblasti medjunarodnog marketinga na Univerzitetu Donja Gorica, Podgorica

 

 

 

 

 

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment